Glumčev književni pečat

Hrvatski pjesnik, romanopisac, dramatičar, novelist i esejist Branislav Glumac, rođen 1938. u Smederevu, bogatim je i raznorodnim stvaralačkim opusom ostavio dubok pečat na hrvatskoj književnosti. Još vrednije i važnije, kako je istaknuo Velimir Visković, domaćin svečane tribine što je u povodu Glumčeva osamdesetog rođendana održana 5. prosinca u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, on taj pečat i danas nastavlja urezivati i produbljivati pa se, osim Viktora Žmegača, Visković i nije mogao dosjetiti živućega pisca koji s takvim žarom producira nove i kvalitetne knjige.

Branislav Glumac neprestano stvara / Snimio Davorin Višnjić / PIXSELL

Istoga dana kada je zakazano svečano događanje nakladnička je kuća VBZ objavila zbirku pjesama Branislava Glumca Nestala je kao Lara, posvećenu „svim ženama koje je za života volio i koje su, ponekad, voljele njega“. No večer u kojoj su, uz obljetničara i Velimira Viskovića, sudjelovali Glumčev veliki prijatelj Alojz Majetić, akademik Tonko Maroević, književni teoretičar Vinko Brešić i pjesnikinja Darija Žilić, a nije, kako i priliči, bila posvećena predstavljanju pos­ljednjega već pogledu na sva Glumčeva ranija djela, na Branislava Glumca kao pisca, pjesnika i autobiografa, na sve aspekte njegove stvaralačke osobe i sva razdoblja stvaralačkog opusa. Pogled na tu prošlost bio je onakav kakvim Darija Žilić opisuje nostalgiju u književnim djelima Branislava Glumca – „refleksivan, a ne restauracijski“.

Glumac je, kako ističe Visković, široj javnosti poznat kao autor hita Zagrepčanka, romana prevedena na mnoge strane jezike i prodana u desecima tisuća primjeraka. Taj je roman njegovu karijeru obilježio na isti način na koji je roman Čangi to učinio karijeri njegova prijatelja Alojza Majetića pa su njegova djela unatrag posljednjih petnaestak godina, nakon što je proživio i određene životne gubitke, ostala pomalo u zapećku. „U posljednjih petnaestak godina Glumac postaje istinski senzibiliziran, čak i produhovljen, nije izgubio duhovitost koju je nekoć imao“, istaknuo je Visković osvrnuvši se i na teorijska neslaganja što ih je trojac Alojz Majetić – Branislav Glumac – Zvonimir Majdak šezdesetih godina imao s književnom grupom razlogovaca, koji su, u ono vrijeme, prezirali književnost koja komunicira.

Jedan se bivši razlogovac, Tonko Maroević, osvrnuo na Glumčev pjesnički opus, koji je, kako sam kaže, ozbiljnije zapažati počeo nakon što se pjesnik za 62. rođendan počastio zbirkom od 62 pjesme. „Novo javljanje izgledalo je kao rezime stečenih intimnih iskustava. Imao sam zadovoljstvo pozdraviti to kao pod stečeno iskustvo. Međutim činilo mi se da je to refleksivna epizoda više nego novi start“, ustvrdio je Maroević. Prevario se jer uslijedilo je potom još devet pjesničkih zbirki čije, kazuje Maroević, ispovjedno kazivanje postpostmodernizma nailazi na primjereniji odjek i atmosferu recepcije. Jednako poštovanje odao je i Glumac Maroeviću istaknuvši kako, nakon što ga je „ukapirao“, Tonko Maroević mijenja mišljenje i polustoljetno pozdravljačko poznanstvo mijenja pisanjem predgovora njegovoj zbirci poezije. „U ovoj našoj maloj garsonijerici od Hrvatske takvih nam ljudi treba“, ustvrdio je Glumac.

A treba nam, složili su se svi prisutni, i više ljudi, više pisaca kao što je Branislav Glumac. Ljudi koji će, kako je istaknuo Vinko Brešić, rado krenuti u nove projekte, okušati se u novim žanrovima i u njima ostaviti trajni pečat. Glumac je to učinio u njegovu projektu Autobiografija hrvatskih pisaca napisavši od 28 abecednih sastavljen faktoplov, što je, Brešić vjeruje, pripomoglo nastanku Cjediljke za perfekt na isti način na koji je projekt učinio da život, makar literarni, ponovno dobije na cijeni.

Naposljetku, a ne manje važno, Alojz Majetić istaknuo je kako Branislav Glumac stvara i dalje i najavio njegovu novu dramu. Već zbog toga proglašen izdajicom, o drami nije smio otkriti više. Rekao je samo kako će biti „prava revolucija u hrvatskom teatru“.